Razgovor za Jutarnji List

Razgovor s predsjednicom Europske središnje banke Christine Lagarde, koji je vodila Marina Klepo 19. prosinca 2022.

31. prosinca 2022.

Osam mjeseci nakon što ste postali predsjednicom ESB-a, hrvatska kuna i bugarski lev uvršteni su u Europski tečajni mehanizam II. Nakon što je Hrvatska u njemu provela najkraće razdoblje od svih novih država članica EU-a, sada ulazi i u europodručje. Je li takav ishod za vas iznenađujući?

Fokusirat ću se na Hrvatsku koja postaje novi član naše obitelji. Mislim da je ostvarila izniman uspjeh i to je velika vijest. Biti u stanju sve to napraviti, pokriti sva područja u razdoblju od deset godina, od pristupanja Europskoj Uniji do ulaska u europodručje nevjerojatan je uspjeh. Hrvatska je provela reforme i potrebna restrukturiranja, učinila je sve kako bi i dalje imala zdrave javne financije. Stoga u potpunosti zaslužuje ulazak u europodručje od 1. siječnja 2023. i zaista je divno dobiti 20-og člana u obitelj u trenutku kada slavimo 20-u obljetnicu eura. Velika je to vijest i razlog za slavlje svih nas.

Posljednjih godina ljudi u Hrvatskoj imali su priliku čuti mnogo argumenata u prilog uvođenju eura, ali oni najprominentniji kao što su niže kamatne stope i povoljniji uvjeti zaduživanja, postali su manje uvjerljivi jer su se okolnosti izmijenile. Ljudi strahuju da će euro samo pospješiti inflaciju. U kojoj su mjeri te nove okolnosti promijenile narativ u smislu troškova i koristi od uvođenja eura?

Dobro je imati euro jer može djelovati kao štit. Jednom zemlja članica europodručja, zauvijek zemlja članica europodručja. Svi za jednog, jedan za sve. U ovome smo zajedno, svih uskoro 20 članica. Imam dovoljno godina da se sjećam kada je Francuska postala članica europodručja i kada smo franak zamijenili eurom. Bili samo zabrinuti i da bi napuštanje naše valute i prihvaćanje zajedničke valute moglo imati teške posljedica, u smislu viših cijena i manje neovisnosti. Međutim, kada pogledamo 23 godine unazad od uvođenja eura i 20 godina unazad od uvođenja euronovčanica i eurokovanica, možemo reći da se isplatilo, da je euro donio zaštitu i snagu. Početna zabrinutost da će cijene biti malo veće, može se riješiti. Sigurna sam da je hrvatska Vlada poduzela potrebne korake, kao što je osiguravanje da cijene budu izražene i jasno označene u kunama i eurima. U Francuskoj smo, također, otprilike pola godine mogli pratiti cijene u francima i eurima. To je doista dobar način informiranja jer je teško najednom se prebaciti na drugu valutu, osobito starijim građanima. U tom procesu vjerujem da su, kao što su bili nama u Francuskoj, korisni i mali kalkulatori (odnosno aplikacija za mlađu generaciju), koji prilikom kupovine omogućuju da cijena željenog proizvoda bude izražena u obje valute. Također, vjerujem da postoje i mehanizmi za kažnjavanje onih koji zlorabe sistem, koji varaju i koriste konverziju da bi povećali cijene. Mora postojati kombinacija mjera koje istodobno olakšavaju konverziju i ne dopuštaju da njezina posljedica budu teškoće za građane.

Pogoršanje uvjeta kreditiranja čini se neminovnim?

Kamatne stope povećavaju se svima. U ovom trenutku kamatne stope u europodručju moraju biti više kako bismo obuzdali inflaciju i doveli je do naše ciljane stope od dva posto. Taj je proces nužan jer u slučaju da dopustimo inflaciji da se ukopa u ekonomiji, bilo bi još i gore. Stoga to sada moramo učiniti, ali to ni na koji način nema veze s uvođenjem eura u Hrvatskoj.

S rastom kamatnih stopa za pretpostaviti je da će na dobitku biti barem štediše?

Naš je mandat osigurati stabilnost cijena i u tome moramo ustrajati.

Iako u Hrvatskoj trenutačno vlada slavljeničko raspoloženju, pred njom su i brojni izazovi. Iako se u ESB-ovom lipanjskom Izvješću o konvergenciji navodi da je Hrvatska ispunila sve kriterije za uvođenje eura, mogu se pročitati i upozorenja da ima nisku stopu potencijalnog ekonomskog rata, da je nužno učiniti više kako bi mogla osigurati sustizanje životnog standarda drugih država članica?

Rekla bih dvije stvari. Hrvatska je već vrlo dobro integrirana u europodručje. Kada pogledate denominaciju duga kućanstva ili države, očigledna je visoka razina euriziranosti. Drugo, Hrvatska je vrlo otvorena ekonomija. Gledajući investicije i turizam, nedvojbena je korist koju će donijeti to što više neće biti mjenjačkih poslova. Bila sam u Dubrovniku, tom divnom hrvatskom gradu, i činjenica da ljudi ubuduće neće morati niti razmišljati o tečaju ili naknadi za konverziju sasvim sigurno će pospješiti turizam, koji ima značajan udjel u hrvatskom BDP-u (oko 20 posto), ali i investicije. Na kraju, ljudi u Hrvatskoj pokazali su da su u stanju poboljšati okolnosti u zemlji, da mogu sustizati ostale zemlje, da mogu poduzeti potrebne korake kako bi postali članovi kluba. Ne vidim razloga zašto bi sada stali. Moj jedini savjet bi bio: nemojte stati niti spavati na lovorikama, već nastavite s provođenjem strukturnih reformi. Biti član kluba znači nastaviti s reformskim naporima i sustizati druge.

Prethodna iskustva pojedinih zemalja, kao što je Grčka uz dužničku krizu, pa i Slovenije uz bankarsku krizu, upućuju na to da članovi kluba lako previde što je važno na vrijeme poduzeti.

Hrvatska u europodručje ulazi u razdoblju krize, ali sama tu krizu uspješno prolazi. Stoga je u pitanju samo nastavak tog procesa, koristeći se pritom svim prednostima koje donosi članstvo u europodručju.

Ipak, ne može se reći da je Hrvatska bila osobito uspješna u provedbi strukturnih reformi, neovisno o tome što je uspješno ispunila sve formalne kriterije za ulazak u europodručje, pa i u Schengen?

Primjerice, reformi javne uprave, poslovnog okruženja, zdravstvenog sustava

Članstvo u klubu sigurno će ohrabriti vlasti i pomoći im u provedbi reformi. Zemlja od toga doista može imati koristi.

S ulaskom u europodručje mijenja se o definicija međunarodnih deviznih rezervi. Dio njih odlazi u Eurosustav, ali najveći dio ostaje i dalje u nadležnosti hrvatske središnje banke koja smatra da treba i dalje nastaviti s njima upravljati. U hrvatskom javnom sektoru, međutim, postoje i drugačija razmišljanja, među ostalim o upotrebi dijela tih rezervi u druge svrhe, kao što je otplata javnog duga. Što o tome kažu procedure ESB-a, kakvu su praksu slijedile druge nove članice europodručja?

To je prilično tehničko, ali važno pitanje. Kada zemlja ulazi u europodručje, njezina središnja banka mora sudjelovati u kapitalu ESB-a i uplatiti doprinos u njegove međunarodne pričuve u skladu s ključem kapitala.

Međunarodnim pričuvama ESB-a na decentraliziran način upravljaju nacionalne središnje banke europodručja. Njihovi prihodi evidentiraju se u računu dobiti i gubitka ESB-a te će od njih, među ostalim nacionalnim središnjim bankama koje su dioničari ESB-a, imati koristi i Hrvatska narodna banka. Osim toga, ESB svakoj nacionalnoj središnjoj banci priznaje potraživanje koje je jednako njezinu doprinosu i remunerira ga. Devizne pričuve povrh tog iznosa ostat će u bilanci Hrvatske narodne banke.

Kako trenutačno vidite ekonomsku situaciju u europodručju u koje Hrvatska ulazi? Sve više pokazatelja upućuje na to da će energetska kriza biti manje teška nego što se mislilo prije nekoliko mjeseci, te da bi recesija mogla biti uglavnom kratka i blaga?

Prema projekcijama stručnjaka Eurosustava iz prosinca, recesija od koje smo strahovali vjerojatno će biti kratkotrajna i plitka. Revidirali smo projekcije BDP-a za 2023. godinu, bila je 0,9 posto, a sada očekujemo rast od 0,5 posto. Međutim, u 2024. i 2025. godini doći će do oporavka i povratka na ranije stope rasta. Sve se te projekcije temelje na pretpostavci da neće biti dodatnih šokova, niti pogoršanja neprilika s kojima se suočavamo. Postoji veliki „ako“, a posljednjih 12 mjeseci vidjeli smo da su se rizici na kraju i dogodili. Kada je riječ o inflaciji, projekcije su revidirane prema gore za cijelo projekcijsko razdoblje, što je ujedno i razlog dizanja kamatnih stopa, kao i anticipiranja dodatnih povećanja. Važan je čimbenik u tom pogledu da ne smijemo dopustiti da inflacijska očekivanja ne budu čvrsto usidrena, niti da plaće imaju inflacijski učinak. Znamo da plaće rastu, vjerojatno i brže i od očekivanja, ali moramo biti na oprezu kako ne bi počele poticati na inflaciju.

Očito je da one četiri važne riječi „što god je potrebno“ podjednako vrijede za inflaciju kao što su i za euro?

Moramo poduzeti sve potrebne mjere kako bi se stopa inflacije vratila na ciljanih dva posto.

Postoje dvojbe oko toga u kojoj mjeri monetarna politika to može učiniti, s obzirom da glavni uzrok inflacije nije u potrošnji, već u rastućim cijenama energije i poremećajima globalnih lanaca vrijednosti?

Moramo pokazati otpornost u suočavanju s ustrajnom inflacijom te biti pažljivi u sagledavanju ne samo njezinih simptome već i samih korijena. Što utječe na inflaciju? Nekad je to bilo dominanto na strani ponude, ali sada moramo biti na oprezu kako domaći uzroci koje vidimo, a uglavnom su povezani s fiskalnim mjerama i dinamikom plaća, ne bi doveli do toga da inflacija postane ukorijenjena.

Kakvo je vaše stajalište o razmišljanjima da će biti nužna dublja recesija kako bi se ukrotila inflacija?

Naše osoblje, a to znači ESB u Frankfurtu i 19 nacionalnih banaka (a uskoro njih 20 uključujući HNB), ne predviđa duboku recesiju. Kao što sam prethodno objasnila, predviđamo stopu rasta BDP-a od 0,5 posto sljedeće godine te 1,9 posto i 1,8 posto za 2024. odnosno 2025. To su zaključci do kojih dolaze ekonomski stručnjaci na temelju uspoređivanja i usuglašavanja brojnih podataka. U tom procesu ubuduće, počevši od sljedeće godine, sudjelovat će i Hrvatska.

Na neki način hrvatski guverner Boris Vujčić deklarirao se kao „jastreb”, on smatra da rast inflacije donosi veći trošak od privremenog pada BDP-a, zagovara agresivnija povećanje kamatnih stopa i raniji početak kvantitativnog stezanja. Možete ukratko pojasniti proces donošenja odluka u Upravnom vijeću i postizanja konsenzusa?

Najprije, htjela bih reći da sam vrlo oprezna s tim pričama o pticama. Imala sam prilike vidjeti jastrebe koji postaju golubovi, golubove koji postaju jastrebovi… To su samo priče. Važno je samo da okolnosti, teškoće s kojima se suočavamo, priroda inflacije s kojom se borimo, neminovno mijenjaju perspektivu ljudi. Svi članovi Upravnog vijeća imaju različita iskustva i obrazovanje, dolaze iz drugačijih škola mišljenja i ta stajališta nose sa sobom.

Kako proces funkcionira? Na razini odborâ i Izvršnog odbora vode se razgovori kao priprema za sastanak o monetarnom politici. Glavni ekonomist ESB-a iznosi ih Upravnom vijeću. Važan su ulazni parametar projekcije osoblja, onih ECB-a ili u suradnji s nacionalnim središnjim bankama europodručja, koje se sastavljaju četiri puta godišnje. Potom članovi Upravnog vijeća raspravljaju o prijedlogu koji podnosi glavni ekonomist. Nakon mnogo razmatranja i rasprava među članovima Upravnog vijeća dolazimo do odluke koja postaje monetarna politika za cijelo europodručje, koju potpredsjednik i ja predstavljamo na konferenciji za novinare. Donesene odluke članovi Upravnog vijeća potom objašnjavaju u svojim zemljama.

Kako gledate na proces širenja europodručja u budućnosti. Neke zemlje nisu baš zainteresirane za uvođenje eura, iako ankete pokazuju da je za to većina ljudi u nečlanicama, vjerojatno osim u Češkoj?

U razdoblju od 24 godine, od 1999. do 2023., europodručje će narasti s 11 na 20 članica, što je jasan pokazatelj da je klub atraktivan. Drugo, od 27 država članica, izuzev Danske koja je ispregovarala opciju opt-out, samo šest država članica EU nisu članice kluba. Ako im je potrebno više vremena, to je u redu. Kada ispune kriterije i požele nam se pridružiti, bit će nam drago povećati broj članica europodručja, što je i konačni cilj Ugovora.

Smatrate li da su u pozadini više ekonomski ili politički razlozi?

Teško je reći, ali vjerojatno je posrijedi kombinaciji oboje.