Oproštajna riječ

Govor predsjednika ESB-a Marija Draghija na oproštajnoj ceremoniji organiziranoj u njegovu čast

Frankfurt na Majni, 28. listopada 2019.

Ove godine obilježili smo dva desetljeća monetarne unije. Po svim mjerilima riječ je o iznimno važnoj obljetnici. U ne tako davnoj prošlosti bitno obilježje gospodarstva europodručja bila je visoka razina nezaposlenosti, kakva vjerojatno nije zabilježena od velike depresije, i sam opstanak eura dovodio se u pitanje. Danas posao ima 11 milijuna ljudi više. Povjerenje javnosti u euro dosegnulo je najvišu zabilježenu razinu. U cijelom europodručju tvorci politika potvrđuju da nema povratka na razdoblje prije eura.

Bez obzira na to, mislim da je ovo više prigoda za promišljanje, nego za proslavu.

Euro je u velikoj mjeri politički projekt, temeljni korak prema cilju veće političke integracije. Za euro su postojali i ekonomski razlozi: problemi europskih gospodarstava sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U dvanaest država koje će poslije osnovati europodručje nezaposlenost je porasla s 2,6 % u 1973. na 9,2 % u 1985. i rast se znatno usporio.

Vizionari među tadašnjim čelnicima uvidjeli su da Europi na raspolaganju stoji moćno sredstvo povećanja rasta: pretvorba zajedničkog tržišta u jedinstveno tržište. Uklanjanjem postojećih prepreka trgovini i ulaganju mogao se preokrenuti trend pada gospodarskog potencijala i mogla se ponovno povećati zaposlenost.

No to ni u jednom trenutku nisu bili jedini razlozi za stvaranje jedinstvenog tržišta. Jedan od ciljeva bila je i zaštita građana od dijela troškova koje sa sobom nose neizbježne promjene. Za razliku od šire globalizacije stvaranje jedinstvenog tržišta omogućilo je Europi gospodarsku integraciju u skladu s vlastitim vrijednostima: stvaranje tržišta koje je u najvećoj mogućoj mjeri slobodno i pravedno. Zajedničkim pravilima stvorilo se povjerenje među državama, slabi su se zaštitili od jakih i radnicima se pružila zaštita.

U tom je smislu jedinstveno tržište bilo smion pokušaj upravljanja globalizacijom, spoj tržišnog natjecanja s jedne strane i, s druge strane, zaštite potrošača i socijalne zaštite na razinama kakve nisu zabilježene nigdje drugdje na svijetu.

No jedinstveno tržište nije moglo zabraniti jednu vrstu nepoštene prakse: valutne ratove. Izgledi za valutni rat narušili bi uzajamno povjerenje, koje je bilo ključno za opstanak jedinstvenog tržišta i za napredak projekta veće političke integracije.

Stoga slobodno fluktuirajući tečajevi nisu bili dobra opcija, ali, kao što je pokazala kriza tečajnog mehanizma 1992. i 1993., zbog veće mobilnosti kapitala u Europi nisu to bili ni fiksirani tečajevi.

Rješenje je bilo stvoriti jedinstvenu valutu: jedno tržište s jednom valutom.

Ta je tvorevina u velikoj mjeri uspješna: prihodi su se znatno povećali na cijelom kontinentu, integracija i lanci vrijednosti razvili su se u mjeri koja se prije dvadeset godina nije mogla ni zamisliti, a jedinstveno tržište održalo se neoštećeno najvećom krizom od tridesetih godina prošlog stoljeća.^[1]

Ali iz proteklih dvadeset godina možemo izvući dvije pouke koje su ključne za uspjeh monetarne unije.

Prva se odnosi na monetarnu politiku.

Kada je ESB osnovan, glavna mu je zadaća bila spriječiti rast inflacije. ESB je bio nova središnja banka bez povijesti donošenja odluka i rezultata, tako da je njegov okvir politike namjerno oblikovan kako bi mu se dala snažna vjerodostojnost u sprječavanju inflacije. Brzo je to postigao. Prvo desetljeće rada ESB-a proteklo je mirno, što služi na čast prvim čelnicima ESB-a.

No nitko nije mogao predvidjeti da će ubrzo doći do naglog preokreta u globalnom okružju monetarne politike i da će inflacijske pritiske zamijeniti deflacijski.

U svim razvijenim gospodarstvima stoga se pojavila potreba za novom paradigmom središnjeg bankarstva, koja se sastojala od dvaju elemenata: odlučnosti da se protiv deflacije bori jednako snažnim sredstvima kao protiv inflacije te fleksibilnosti u odabiru instrumenata za tu svrhu.

Kada je riječ o ESB-u, dokazali smo da ne prihvaćamo ugrožavanje monetarne stabilnosti prouzročeno neutemeljenim strahovima o budućnosti eura. ESB je pokazao da će se protiv negativnih rizika za stabilnost cijena boriti jednako snažnim sredstvima kao protiv pozitivnih rizika. Osim toga, dokazao je da će se služiti svim instrumentima kojima u skladu sa svojim ovlastima raspolaže kako bi ostvario svoju zadaću, ne izlazeći pritom nikad iz zakonskih okvira.

Sud Europske unije potvrdio je zakonitost mjera koje smo poduzeli i potvrdio je da ESB ima široke ovlasti za potrebnu i razmjernu upotrebu svih svojih instrumenata u ostvarenju svojeg cilja.

Ta je presuda bila ključna jer je u pitanju bila suština novog ESB-a, središnje banke kakvu većina građana Europe želi: moderne središnje banke koja sve svoje instrumente može upotrebljavati razmjerno izazovima s kojima se suočava, istinske savezne institucije koja djeluje u interesu cijelog europodručja.^[2]

Druga pouka odnosi se na institucijski ustroj ekonomske i monetarne unije.

Europodručje je stvoreno u skladu s načelom dominacije monetarne politike, prema kojem je monetarna politika isključivo usmjerena na stabilnost cijena i nikad nije podređena fiskalnoj politici. Dominacija monetarne politike ne isključuje komunikaciju s vladama kada je jasno da bi usklađene politike omogućile brže ponovno postizanje stabilnosti cijena. Drugim riječima, usklađivanje politika, kada je potrebno, mora služiti cilju monetarne stabilnosti i ne smije djelovati u suprotnosti s tim ciljem.^[3]

Danas smo u situaciji da niske kamatne stope ne djeluju jednako poticajno kao u prošlosti zato što se smanjio povrat na ulaganje u gospodarstvo. Monetarna politika još može ostvariti svoj cilj, ali, kada su fiskalne politike usklađene s njom, može to učiniti brže i s manje popratnih učinaka.

ESB zbog toga od 2014. postupno stavlja sve veći naglasak na makroekonomske politike u europodručju.^[4] Aktivnija fiskalna politika u europodručju omogućila bi brže usklađivanje naših politika i prouzročila rast kamatnih stopa.

U našoj monetarnoj uniji nacionalne politike imaju glavnu ulogu u fiskalnoj stabilizaciji. Njihova uloga mnogo je veća od uloge politika na razini saveznih država u SAD-u. Ali nacionalne politike ne mogu uvijek osigurati odgovarajuće fiskalno stajalište za europodručje u cjelini. Usklađivanje decentraliziranih fiskalnih politika uvijek je složeno, a neusklađene politike nisu dovoljne jer je prelijevanje učinaka fiskalnih ekspanzija među državama razmjerno slabo.

Stoga su nam u europodručju potrebni fiskalni kapaciteti odgovarajuće veličine i oblika: moraju biti dovoljno veliki za stabiliziranje monetarne unije, ali oblikovani na način kojim se ne stvara pretjerani moralni hazard.

Neće biti savršenih rješenja. Premda se moralni hazard u dijeljenju rizika nikad ne može potpuno otkloniti, može se znatno ograničiti odgovarajućim oblikovanjem kapaciteta. Istodobno moramo biti svjesni činjenice da dijeljenje rizika može pridonijeti smanjenju rizika.

Stvaranje unije tržišta kapitala, koje bi povećalo dijeljenje rizika u privatnom sektoru, znatno bi smanjilo udio rizika kojim je potrebno upravljati pomoću središnjih fiskalnih kapaciteta. A središnjim fiskalnim kapacitetima smanjili bi se rizici za cijelu uniju kada nacionalne politike ne mogu odigrati svoju ulogu.

U drugim regijama, u kojima je nakon krize fiskalna politika imala veću ulogu, oporavak je prije počeo i brže je ponovno postignuta stabilnost cijena. U razdoblju od 2009. do 2018. u SAD-u je zabilježen prosječni manjak od 3,6 %, dok je europodručje imalo višak od 0,5 %.^[5]

Drugim riječima, SAD je imao i uniju tržišta kapitala i protucikličku fiskalnu politiku. Europodručje nije imalo uniju tržišta kapitala i imalo je procikličku fiskalnu politiku.

Put prema uspostavi fiskalnih kapaciteta najvjerojatnije će biti dug. Povijest nas uči da se proračuni rijetko stvaraju kako bi se postigla opća stabilizacija, uglavnom im je svrha ostvariti određene ciljeve u javnom interesu. U SAD-u je potreba za prevladavanjem velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća dovela do povećanja saveznog proračuna. Možda će se Europa tako usmjeriti prema zajedničkom cilju tek kad se suoči s pitanjem čije rješavanje ne može odgađati, primjerice s pitanjem ublažavanja klimatskih promjena.

Kojim god putem pošli, jasno je da je sada trenutak za više, a ne manje Europe. Ne izričem to kao aksiom, nego u skladu s autentičnim tradicijama federalizma. Ako se najbolji rezultati mogu ostvariti nacionalnim politikama, neka i dalje bude tako. No ako pitanja koja opravdano zabrinjavaju javnost možemo riješiti samo zajedničkim djelovanjem, onda trebamo jaču Europu.

U globaliziranom svijetu Europljani samo suradnjom mogu ostvariti istinsku suverenost, koja zadovoljava potrebe za sigurnošću i blagostanjem.^[6] Kao što je kazala kancelarka Merkel, »mi Europljani moramo uzeti sudbinu u svoje ruke želimo li opstati kao zajednica«.^[7]

Budemo li surađivali, moći ćemo zaštititi vlastite interese u svjetskom gospodarstvu, oduprijeti se pritiscima stranih sila, utjecati na globalna pravila kako bi se uzeli u obzir naši standardi i nametnuti svoje vrijednosti globalnim trgovačkim društvima. Budu li države djelovale same, ništa od toga neće moći postići u istoj mjeri. U globaliziranom svijetu suverenost se dijeli kako bi se ponovno stekla.

No to što priznajemo da trebamo ostvarivati ono što je predsjednik Macron nazvao »europskom suverenošću«^[8] kako bismo bili učinkoviti ne znači da imamo političke infrastrukture kojima to možemo postići već danas. Svijest o potrebi za njima, međutim, brzo raste.

Vidjeli smo to na posljednjim izborima za Europski parlament, koji su možda bili prvi takvi izbori u kojima su se kandidati uglavnom nadmetali u vezi s europskim pitanjima. Čak i oni koji su željeli usporiti europsku integraciju suprotstavljali su se institucijama EU-a, ali nisu dovodili u pitanje njihovu legitimnost.

To je samo početak, ali i znak da naša unija napreduje. Vjerujem da će tako i nastaviti jer se put koji vodi prema europskoj državi u krajnjoj liniji temelji na vlastitim interesima pojedinačnih država.

Do ove smo točke došli zahvaljujući djelovanju mnogih predanih Europljana, i u pojedinačnim državama i na razini EU-a. Posebno bih naglasio doprinos triju skupina.

Prvoj pripadaju zaposlenici ESB-a i nacionalnih središnjih banaka.

U mnogim prilikama tijekom krize ESB se nalazio na potpuno neistraženom terenu. Našli smo se u gospodarskoj situaciji koja je po svim mjerilima bila nevjerojatno složena. Novi su se izazovi pojavljivali čim bismo svladali stare.

Bile su to naporne godine za vas i vaše obitelji. No bit će vrijedne pamćenja zbog vaše predanosti, uspješnosti mjera koje ste oblikovali i sposobnosti koju ste pokazali provodeći te mjere u cijelom Eurosustavu.

Te su mjere sada dostupne svim budućim tvorcima politika koji se suoče sa sličnim izazovima. Cjelokupno osoblje Eurosustava može biti ponosno na to nasljeđe. Stoga dopustite da vam izrazim zahvalnost za sve iznimne napore kojima ste u tom jedinstvenom razdoblju uistinu zadužili ESB, a time i građane Europe.

Druga skupina koju bih želio istaknuti moji su kolege, i bivši i sadašnji, u Izvršnom odboru i Upravnom vijeću. Tijekom proteklih osam godina donijeli ste niz mjera u izvanrednim okolnostima. U njihovim temeljima vaša je dosljedna i bezuvjetna predanost našoj zadaći.

Bili ste nepokolebljivi u odluci da obavite tu zadaću i zadržite se u njezinim granicama. I da nikada ne prihvatite poraz. Možete biti zadovoljni onim što ste postigli u iznimno zahtjevnim uvjetima i spoznajom da ste pridonijeli boljitku mnogih.

Ono što ujedinjuje Upravno vijeće oduvijek je bilo i zauvijek će biti mnogo veće od onog što bi ga moglo razjediniti. Svima nam je zajednička predanost zadaći koja nam je povjerena i strast koju osjećamo prema Europi. Vjerujem da će to zajedničko uvjerenje i dalje služiti ESB-u i Europi u godinama koje dolaze.

Treća su skupina europski čelnici.

Morali smo poduzimati mjere koje su se ponekad isprva činile kontroverznima i čiji su se rezultati pokazivali tek s vremenom. Nikad nas nije napustila odlučnost jer se zasnivala na pouzdanom radu našeg osoblja, jer je bila potaknuta empatijom prema ljudima koji pate i osnažena uvjerenjem da će naše politike poboljšati njihovu situaciju.

No u takvim vremenima, i to posebno s obzirom na činjenicu da smo u višedržavnoj valutnoj uniji, politički čelnici koji o našoj monetarnoj politici nisu sudili isključivo s nacionalnih stajališta i koji su priznavali stajalište europodručja te ga objašnjavali domaćoj javnosti bili su nužna podrška našoj neovisnosti.

Zahvalan sam što u Europi imamo takve čelnike, zahvalan sam vam na ustrajnoj podršci i ohrabrivanju tijekom cijele krize.

Predsjedniče Macron, predsjedniče Mattarella, kancelarko Merkel, postojano ste stajali uz nas u Europskom vijeću i globalnim forumima u doba kada su se druge najveće središnje banke suočavale sa sve izraženijim političkim pritiscima. Snažno ste se suprotstavljali neliberalnim glasovima koji su željeli da okrenemo leđa europskoj integraciji.

U kritičnim trenutcima poduzimali ste potrebne korake kako bismo sačuvali euro i zaštitili ono što smo naslijedili: ujedinjenu Europu u kojoj vladaju mir i blagostanje.

Došao je trenutak da predam dužnost Christine Lagarde. U potpunosti sam uvjeren da ćete izvrsno voditi ESB.

Moj cilj oduvijek je bio ispunjavati zadaću utvrđenu Ugovorom, obavljati je potpuno neovisno na čelu institucije koja se razvila u suvremenu središnju banku sposobnu za suprotstavljanje svakom izazovu.

Čast mi je i povlastica što sam imao tu priliku.

Hvala vam.