Češka, Estonija, Cipar, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovenija i Slovačka postale su članice EU-a 1. svibnja 2004. Bugarska i Rumunjska pristupile su EU-u 1. siječnja 2007., a Hrvatska 1. srpnja 2013.Trenutačno je pet država kandidatkinja za pristupanje EU-u: Albanija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Srbija i Turska. Kriteriji pristupanja jednaki su za sve države, a to su i dalje kriteriji koje je utvrdilo Europsko vijeće u Kopenhagenu 1993. godine.
Ne prihvaćaju. Ali predviđeno je da će to učiniti kad zadovolje konvergencijske kriterije određene Ugovorom iz Maastrichta. Za razliku od Danske, nove države članice EU‑a nemaju pravo odbiti uvođenje jedinstvene valute.
Kao što je Upravno vijeće ESB‑a napomenulo u službenom stajalištu o pitanjima povezanim s deviznim tečajevima država pristupnica (
Policy position of the Governing Council of the ECB on exchange rate issues relating to the acceding countries) objavljenom 18. prosinca 2003., takav raspored ne postoji. Kako bi mogle prihvatiti euro, države moraju postići visok stupanj održive ekonomske konvergencije. To procjenjuje Vijeće EU-a na temelju izvješća o ispunjavanju konvergencijskih kriterija iz Ugovora iz Maastrichta za pojedinačne države, koja izrađuju Komisija i ESB. Ta se izvješća sastavljaju najmanje svake dvije godine ili na zahtjev države članice koja želi prihvatiti euro.
Kako bi mogle prihvatiti euro, države članice moraju postići visok stupanj održive ekonomske konvergencije. To se procjenjuje na temelju ispunjavanja konvergencijskih kriterija koji su propisani člankom 140. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i razrađeni u jednom od protokola priloženih Ugovorima. Kriteriji obuhvaćaju sljedeće:
- »Postizanje visokog stupnja stabilnosti cijena«: To znači da »država članica ima razinu stabilnosti cijena koja je održiva te prosječnu stopu inflacije, promatrano tijekom jedne godine prije ispitivanja, koja ne prelazi za više od 1½ postotnih poena stopu inflacije u najviše trima državama članicama koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena«.
- »Održivost stanja javnih financija«: To znači da u trenutku provjere Vijeće ne smije smatrati da država članica ima prekomjerni deficit. Vijeće odlučuje postoji li prekomjerni deficit na temelju:
- omjera planiranog ili stvarnog državnog deficita u odnosu na BDP po tržišnim cijenama, koji ne bi smio premašivati 3 %
- omjera državnog duga u odnosu na BDP prema tržišnim cijenama, koji ne bi smio premašivati 60 %.
Međutim, pri procjeni usklađenosti sa zahtjevom za fiskalnu disciplinu u obzir se uzimaju i drugi činitelji, na primjer prijašnji napredak u smanjenju proračunskih neravnoteža i/ili postojanje iznimnih ili privremenih činitelja koji pridonose tim neravnotežama. Osim toga, zbog izmjena Pakta o stabilnosti i rastu, koje su na snazi od kraja 2011., procjena obuhvaća i stupanj usklađenosti s poboljšanim pravilima o fiskalnom upravljanju. Među ostalim, države članice s omjerom državnog duga i BDP‑a koji premašuje 60 % trebaju ga sniziti tako da bude bliži referentnoj razini zadovoljavajućom brzinom, tj. u skladu s novim mjerilom za smanjenje duga.
- »Pridržavanje uobičajenih granica fluktuacije predviđenih mehanizmom deviznog tečaja Europskog monetarnog sustava tijekom najmanje dvije godine, bez devalvacije u odnosu na euro« : Pri procjeni usklađenosti s ovim kriterijem naglasak je na održavanju tečaja blizu središnjeg tečaja u odnosu na euro tijekom razdoblja od najmanje dvije godine bez ozbiljnih napetosti, a u obzir se uzimaju i činitelji koji su možda utjecali na aprecijaciju tečaja.
- »Trajnost konvergencije [...] koj[a] se odražava u razinama dugoročnih kamatnih stopa«: To znači da je »tijekom jedne promatrane godine prije provjere država članica imala prosječnu nominalnu dugoročnu kamatnu stopu, koja ne prelazi za više od 2 postotna poena stopu u najviše trima državama članicama koje su ostvarile najbolje rezultate s obzirom na stabilnost cijena. Kamatne se stope mjere na temelju dugoročnih državnih obveznica ili usporedivih vrijednosnih papira, vodeći pritom računa o razlikama nacionalnih definicija.«
- Pri procjeni se »vodi računa« i o nekoliko drugih činitelja, među ostalim o »rezultatima integracije tržišta, stanju i razvoju tekućeg računa platnih bilanci te ispitivanju razvoja jedinične cijene rada i ostalih indeksa cijena«.
Uz to, također prema članku 140. Ugovora, procjena konvergencije obuhvaća provjeravanje usklađenosti nacionalnog zakonodavstva svake od država članica o kojima je riječ, uključujući statut njezine nacionalne središnje banke, s člancima 130. i 131. Ugovora i Statutom ESSB-a i ESB-a.
U Rezoluciji o ERM‑u II piše da će »sudjelovanje u tečajnom mehanizmu za države članice izvan europodručja biti dobrovoljno. Međutim, očekivat će se da se države članice na koje se primjenjuje odstupanje priključe mehanizmu. Države članice koje u mehanizmu ne sudjeluju od samog početka mogu se priključiti kasnije.« Ne postoje konkretni preduvjeti za sudjelovanje, no mora se postići dogovor oko središnjeg tečaja i raspona fluktuacije. Istodobno, kao što smo već spomenuli u odgovoru na 4. pitanje, sudjelovanje u ERM‑u II tijekom najmanje dvije godine prije procjene konvergencije jedan je od kriterija koje država mora zadovoljiti kako bi mogla uvesti euro (vidi i
Policy position of the Governing Council of the ECB on exchange rate issues relating to the acceding countries, 18. prosinca 2003.).
U skladu s Rezolucijom Europskog vijeća od 16. lipnja 1997. iz Amsterdama odluke o središnjim tečajevima u ERM‑u II sporazumno donose ministri financija država europodručja, ESB te ministri financija i guverneri središnjih banaka država izvan europodručja koje sudjeluju u novom mehanizmu, i to nakon zajedničkog postupka u kojem sudjeluje Europska komisija te nakon savjetovanja s Gospodarskim i financijskim odborom. Ministri financija i guverneri središnjih banaka država članica koje ne sudjeluju u ERM‑u II također sudjeluju u postupku, no nemaju pravo glasa. Sve strane sporazuma, uključujući ESB, imaju pravo pokrenuti povjerljiv postupak s ciljem ponovnog razmatranja središnjih tečajeva (vidi i
Policy position of the Governing Council of the ECB on exchange rate issues relating to the acceding countries, 18. prosinca 2003.).
Uvođenjem eura uklanjaju se tečajni rizici među zemljama koje su ga uvele, čime se smanjuju kamatne stope, i omogućuje se zemljama da iskoriste prednosti stabilnosti cijena, što je glavni cilj ESB‑a. Time se također stvaraju preduvjeti za duboko, likvidno i integrirano tržište kapitala među zemljama koje su ga uvele. Ljudi više ne moraju mijenjati novac i imati transakcijske troškove prilikom putovanja kroz europodručje. No kako bi država mogla iskoristiti sve prednosti uvođenja eura, mora biti spremna za njega. To će se procijeniti na temelju konvergencijskih kriterija određenih u Ugovoru iz Maastrichta.
I ESB i Europska komisija pripremaju izvješća o konvergenciji svake dvije godine ili na zahtjev države članice na koju se primjenjuje odstupanje. Na temelju tih izvješća Vijeće EU-a odlučuje ispunjava li dotična država članica uvjete potrebne za prihvaćanje eura. Sva ESB‑ova izvješća o konvergenciji dostupna su na ovim mrežnim stranicama u odjeljku
Publications. Osim što ima ulogu u osiguravanju konvergencije, ESB surađuje i s nacionalnim središnjim bankama novih članica EU‑a kako bi im pomogao u nesmetanoj integraciji u operativni okvir Eurosustava.
Središnje banke novih država članica EU‑a punopravne su članice Europskog sustava središnjih banaka (ESSB), a njihovi su guverneri punopravni članovi Općeg vijeća. Stručnjaci središnjih banaka u odborima ESSB‑a imaju status punopravnih članova kada se odbori sastaju u sastavu ESSB‑a, odnosno kada su prisutni predstavnici svih nacionalnih središnjih banaka EU‑a, a ne samo onih europodručja. Kada nove države članice prihvate euro, guverneri njihovih središnjih banaka postaju članovi Upravnog vijeća, a njihovi stručnjaci postaju članovi odbora ESSB‑a kada se sastaju u sastavu Eurosustava (odnosno kada su prisutni predstavnici svih nacionalnih središnjih banaka europodručja).
»Euroizacija« je u suprotnosti s temeljnom ekonomskom logikom ekonomske i monetarne unije, prema kojima je prihvaćanje eura konačni cilj konvergencije u višestranom okviru. Faze koje je potrebno proći prije prihvaćanja eura, koje su propisane Ugovorom, ne mogu se zaobići jednostranom euroizacijom.
ERM II je višestrani mehanizam u kojem su valute država članica izvan europodručja vezane uz euro i u kojem strane sporazumno donose odluke. Država članica unutar ERM‑a II može zadržati valutni odbor utemeljen na euru kao jednostranu obvezu ako postoji sporazum oko fiksnog tečaja koji se upotrebljava u valutnom odboru i koji tada služi kao središnji tečaj valute u ERM-u II. Valutni odbori koji nisu utemeljeni na euru nisu u skladu sa sudjelovanjem u ERM-u II. Općenito govoreći, Upravno vijeće ESB‑a ima neutralan stav prema uvođenju valutnih odbora. U svakom slučaju, oni se ne mogu smatrati alternativom dvogodišnjem sudjelovanju u ERM‑u II (vidi i spomenuti dokument
Policy position of the Governing Council of the ECB on exchange rate issues relating to the acceding countries, 18. prosinca 2003.).
Guverneri nacionalnih središnjih banaka svih država članica EU‑a punopravni su članovi Općeg vijeća ESB‑a, koje obuhvaća i predsjednika i potpredsjednika ESB‑a.Kada nove države članice prihvate euro, guverneri njihovih središnjih banaka postaju članovi Upravnog vijeća ESB‑a. No broj članova s pravom glasa ograničen je na 21: šest trajnih glasova imaju članovi Izvršnog odbora, dok 15 glasova pripada guvernerima nacionalnih središnjih banaka. Ti se glasovi dodjeljuju na temelju sustava rotacije. Svaki član s pravom glasa ima jedan glas u skladu s načelom jednog glasa po članu. Svi članovi imaju pravo prisustvovati sastancima i sudjelovati u raspravama.
Da. U skladu sa Statutom ESSB‑a sve nacionalne središnje banke koje sudjeluju u ESSB‑u upisuju kapital ESB‑a prema ključu koji se temelji na udjelu njihovih država članica u stanovništvu i BDP‑u EU‑a. No nacionalne središnje banke država koje još nisu prihvatile euro moraju uplatiti samo 3,75 % ukupnog iznosa svojeg upisanog kapitala.